četvrtak, 19.10.2006.
...
|
što se dogodi kad se vrtni patuljak zaljubi u balerinu iz kutijice za nakit?
prljav,grubo građen i rumenih obraza... a ona tako vitka, elegantna s nogom ispruženom u zrak... čim padne mrak, sve oživi... iz kutijice svira mozart... eine kleine nacht musik... večeras je ta Noć! izvukao je svoje najnovije odijelo i poderao ga kad je prolazio kroz otvor za psa, neće primjetiti, mrak je! sa zida su mu se smijali već vremenom istrošene slike nekog uličnog slikara... on, obični vrtni patuljak... i ona blještavo savršenstvo, pih! pripremio je govor i prvu proljetnu ljubičicu... samo za nju! negdje na pola puta, između kredence sa knjigama i starog naslonjača ofucnog uzglavlja, stane. nije dostojan,ne... ostavio je ljubičicu na podu,izašao kroz otvor za psa, spremio odijelo, progutao želju. bol i nadu, smijestio se kraj prozora, i gledao... savršenstvo se ne dira! a bila je tako, tako... sve na svijetu! čuo je iz vanka... eine kleine nacht musik...  |
četvrtak, 31.08.2006.
...
|
polako šetam toplom,mekanom zemljom...
lagana muzika... starac u otrcanom kaputu svira, a majmun pored njega pleše mameći osmijehe slučajnih prolaznika... lagana muzika... u zraku miris zadovoljstva, trenutačnog neopterećenja... u sredini nalazi se veliki vrtuljak sa šarenim konjima i na njima zadovoljna diječija lica koja sa smiju,smiju... dan je obojen pastelnim bojama... crvenkasta, narančasta i žuta... sve je tako mirno... usporeni snimak... prekrijem se bijelom plahtom preko glave... kao uplašeno dijete i sanjam... drvene konje, odabrala sam svoga... najljepši je, sa zvijezdom... kako je moćna moja plahta... samo moram paziti da je ne otmu i pokidaju... gdje bi mi onda nestao lunapark?  |
četvrtak, 08.06.2006.
...
|
moj um je svjetionik... prepušten olujama koje ga polako razaraju i sol koja nagriza čvrsti kamen ,minutu po minutu...
odbijam brodove od sebe jer ako mi se previše približe razbit će se o stijene... svoje svijetlo dajem drugima na raspolaganje... da se spase, trošim sebe... udaljen miljama od očiju... obavijen čvrstom, neprobojnom opnom... ponekad se u njemu nastane jedne oči... ali to su posebne , ne one zle... i onda postaju dio mene... onda smo svjetionik i oči ,ali ne zle onda smo jedno...  |
ponedjeljak, 29.05.2006.
...
|
jela je staklo...pojela je vitraj sa katedrale,smrvila ga u sitan prah bez strah da će iskrvariti u sebi... nije ju bilo briga! Jimmy je htio da Dave pojede staklo,ali Dave nije bio kriv. svejedno je umro,ali ne od stakla već od Jimmya!...
 Živim u svojim knjigama... također su poredane na polici...knjige su čudo..nešto bez čega čovijek lagano umire ; rekao bi Neruda.  ponekad me vraćanje u stvarnost živcira kao kad ne mogu izgovoriti identitet! da ne mogu izgovorit identitet... a jebi ga :-) ili kad mi se šnjure (vezice, špigete...)odvežu a meni se ne da zavezat ih... hm da.. mda... kupit ću si trubu i otići na Kubu meni je isto najljepše kad se ja smijem a i meni je najljepše kad se poinašam ko malo dijete i ne govorim o sebi... kad bacam kamenćiće i kad mucam... a još mi je ljepše kad je Njemu neugodno... možda bi trebala pojesti staklo....  LET 3 - KONTINENTIO mi možemo gasiti svjetla i paliti mrak a vrijeme je naše i samo za nas novac je fuj, on ne treba nam ne želi ga nitko, ne poznaje ga niotkud i nigdje ne idemo nista nam ne treba ne od ljubavi su bombe naše iščupat ću srce ono je vaše kada te ponude uzmi, jedi i pij uvijek je bilo i svega će bit jer mi možemo gasiti svjetla i paliti mrak a vrijeme je naše i samo za nas budi što jesi, nema zakona jačeg od nas utvare su uvijek bile vlast ne mrzi nikog lijepo se smij i pjevaj: gdje se sakrio sedmi kontinentio tko zna gdje se sakrio sedmi kontinentio na sedmi kontinentio! ... I VOLIM KAD PALIM MRAK! |
srijeda, 17.05.2006.
...
|
Zaplela mi se zvijezda u kosu.. u moje pepeljasto plave pramenove...narančasta morska zvijezda sa pet savršeno proporcionalnih krakova...
dočekujem ljeto... bosonoga.. osjećam toplo tlo pod nogama,svaki kamenčić... zaslužuje veličanstven doček... bosonoga sa zvijezdom u kosi...narančastom... uživam u toj savršenoj užarenoj masi.... sjaji crpi život... stvara život... stvara mene... izgrađuje me... sunce... koliko mi je malo potrebno za osmijeh... živim za osmijeh ... kakvo čudo... kakav osjećaj... sreća... moja sreća... moje sunce... i trava... tek pokošena mirišljava... budna sanjam... u bojama... u mirisima...u dodirima... moj raj na zemlji... taako stvaran .. za mene... |
petak, 05.05.2006.
...
|
prozor je bio otvoren,u mrak,moj prozor na mojoj kući ,koji gleda u moje dvorište.
bilo me je strah,obistinjuje se... glas,čujem glas slatki,maglovit glas osluškujem... progovorio je,a riječi su bile upućene meni. strah se obistinjuje... NEŠTO me upita: "zašto se bojiš,pa to je tvoje dvorište,tvoja duga i tvoje nebo? Poznaješ ga ,zašto te strah"srce mi puca pod pritiskom NEČEGA,ZAŠTO?! odgovaram mu:" Da, poznajem moje dvorište i nebo i dugu,predobro čak! Bojim se jer TI nisi dio toga,TI ne trebaš biti tu, nisi očekivan,nepoznat si! Zato se bojim..."Samo smijeh... hladan ,silovit ali ne i zao... Znao je... a znala sam i ja... ah kad bi bar znala definirat TO... ŠTO SE SA MNOM DOGAĐA?! previše mijenjam mišljenja,osjećaje i raspoloženja... ha, fazni čovjek... prefazni čovjek;-) poludit ću..! a moje žabice krekeću,i narančini cvjetovi ubijaju lijepotom mirisa,a zvijezda milijun... tada sam jako sretna... hoću da mi cijeli život pjevaju žabe,da narančini cvijetovi budu pored mene i zvijezde... previše tražim.... znam |
srijeda, 26.04.2006.
...
|
čekala sam da mi se dojmovi u glavi slegnu iako mislim da će trebati još vremena...
daklle,tjedan dana u Rimu... neopisivo... nakon 24-vero satne vožnje u autobusu,napokon smo stigli do odredišta... smještaje je bio kao iz snova(vjerojatno samo za mene) jeste li gledali možda film u kojem časne naotoku imaju samostan u kojem žive mlade samohrane majke i onda i h zločeste časne ubijaju.. mislim ono odsjeli smo u samostanu-hotelu-staračkom domu međutim meni je bi predivan veliki kipovi i polukružni prozori... ja vam Rim ne mogu opisat.. to je nešto što sami morate doživit ja nisam mogla vjerovat da se upravo iza moje guzice nalazi gigantski Kolloseum.. pa sve silne bazilike... meni osobno je najlijepše bilo u katakombama.. mračno,zagušljivo , jako duboko mjesto vjerojat vam je čudno.. al u zraku se osjeti strah i vjera prvih kršćana što su tu bili pokopani... predivno morbidno! u padovi u bazilici sv.ante padovanskog čuva se njegov jezik koji još nije istrunio,uglavnom, fotografiranje je bilo zabranjeno... međutim oni koji me poznaju pogodili bi šta sam ja uradila. naravno izvukala sam fotaoaparat i počela slikati na što se čuvar zaletio na mene vičući no foto,no foto.. mislim ja nigdje bez blamaže ne mogu proć i plus slika nije ispala... evo pošto sam već za svoje mogućnosti previše napisala bilo bi dosta mada bi mogla o tome puuuuuno pričati. uglavnom svima bi savjetovala da odete u rim jer je to grad snova,bajki ,ljepote... bar za mene... p.s.mislaa sam stavit slike al stvarno nemam živaca i ako ima puno gram. greški ne zamjerite arivedeći ;-) |
nedjelja, 16.04.2006.
i 'll be back...
|
danas idem u Rim stoga nećete uživati u mojim sranjima tjedan dana.pokušajte ne počinit samoubojstvo;-).Rome i am comming to you...
idem u bajku... i tako.. želim svima sretan vazam vjernicima i onima koji to nisu! i tako... pa čujemo se... weAWeak and Powerless Thirteenth Step A PERFECT CIRCLE Tilling my own grave to keep me level... Jam another dragon down the hole... Digging to the rhythm and the echo of a solitary siren... one that pushes me along, and leaves me so... desperate and ravenous... I'm so Weak and powerless over you... Someone feed the monkey while I dig in search of china... White as Dracula as I approach the bottom... so desperate and ravenous. I'm so Weak and powerless over you... Little angel, go away... Come again some other day... Devil has my ear today... I'll never hear a word you say... He Promised I would find a little solace and some peace of mind... Whatever. just as long as I don't feel so desperate and ravenous. ? I'm so Weak and powerless over you... |
